Babilonske baklje još tinjaju

Taman sam se namestio da iz ležećeg (polu invalidnog položaja) pritiskam tastere na laptop-u i krstarim po dubini interneta, kad ono, zvono na vratima. Bio sam momentalno izbacen iz it transa. Šta ću, krenem prema ulaznim vratima i otvaram ih. "Šta je s tobom matori?", reče moj stari drug Dare; "Gde si dripčino?", odgovorih mu u svom prepoznatljivom elementu. I tako, uz neko elementarnu konverzaciju, plan skovasmo za tili čas. Navukoh gunj, pozdravih se sa familijom, i odlepršah. Sedosmo u matorog Golfa, zaurla auspuh kao na trkama, prva, druga i zdravoooo.

Liči na situaciju iz pesme "Duhovi". Ta pesma od Haustora meni mnogo znači. Uostalom, celokupan opus ovog zagrebačkog benda za mene je izuzetno značajan. Tu je emotivnost, tu su gradske priče, izražena alegorija, epiteti, teatralnost i šminka; specifičnost i originalnost koju nikada niko nije ponovio. Možda sam ja i nerealan čovek sa čudnim muzičkim ukusom. Možda, to je na drugima da presude, ali bih voleo da nekada naiđem na pojedinca koji će me argumentima razuveriti da ovo što govorim nije istina; da Haustor nije sam vrh Jugoslovenske muzike.

Sve manje je onih koji se tako ostrašćeno bave fenomenom muzike. Teško da kao takvi i postojimo. Mi, koji i dalje kroz svoju glavu provlačimo tektove mnogih pesama koje nam znače i bez kojih ne možemo. Siguran sam da smo u strahovitoj manjini. Na ivici istrebljenja od strane "modernog zvuka", za moj ukus, u najvećem broju slučajeva, potpuno nekreativnog, bez boje, mirisa i ukusa.

Ja sam muzički radikal. Uspevam da svoj muzički ukus dovedem do paradoksa. Za nekog ko je odrastao na ekstremnim vidovima heavy metala verovatno nije svojstveno da raspravlja o Haustoru. A, tek da ga obožava; to se retko beleži. Zato sam radikal. Zato što mogu da slušam Anthrax, Spermbirds, Iron Maiden, ali isto tako i Haustor, Lunu, La stradu, EKV, Lačni Franc, Parafe i ostalu novovalnu ekipu. Svi su mi bitni i jedni bez drugih ne idu. Razlozi su brojni i zaista ih je teško pobrojati na jednom mestu. Energija i emotivnost. Politički stavovi i stihovi koji me vode u neki treći svet. Na prvi pogled nevidljiv. Ali samo na prvi pogled.

Pored svih dumanja na temu "gde sada?", u vremenu kad pošten svet razmišlja o odmoru nakon završenog radnog dana, Dare i ja odlučujemo da je najbezbednije i najrealnije da se stacioniramo kod njega na gajbi. A ta njegova soba je svedok mnogih dešavanja. Zaštićeni svedok - saradnik koji, na svu sreću, ne ume da govori. Već 25 godina u njoj smrdimo i bulaznimo.
To veče smo tražili šta bi bilo najpogodnije za uši. I kod njega je muzički raspon jako širok. Veoma sličan mojem. Lako smo se našli. Šta je to što najviše godi nakon ispijene flaše vina u društvu prijatelja sa kojim ste mnogo toga zajedno progurali? Usput, sa kojim se muzički izuzetno dobro slažete. Naša dobitna kombinacija za to veče glasi "TREĆI SVIJET". Remek delo. Ukratko.Brojni su razlozi zašto je ovaj album neponovljiv i zašto me svaka pesma vodi u svet u kojem, priznajem, osećajući kroz sebe, vidim soptvenu prošlost i sadašnjost, događaje i ljude koji su ih činili ili ih čine. Teško mi je da iskažem, a možda sam i malo lenj da opišem sve segmente lične podsvesti i slike koje mi kao fleševi prolaze kroz glavu. Bockaju kao mali elektrošokovi, a zvuci timpana, tongi i doboša održavaju taj ritam sećanja. Da se razumemo. Album je izašao 1984. Bili smo deca, da bi ga u tom momentu shvatili. Udario nas je kao grom negde u osamnaestoj. tačno deset godina nakon izlaska. Baš tada kada nam je bio najpotrebniji.

Na biciklu vozim Nenu, ulice pune se rupama
Prezivjelih nema druze, ulice pune su zrtava
O o o, ko ce shvatiti to

ljevica, desnica, centralno
O o o, ko ce shvatiti to ljevica, desnica ...

Strahovit početak. Neobičan dan. U meni poznata Nena, bicikl i rupe po putevima. Naš prijatelj Nenad 1994. godine, na biciklu, sa devojkom Nenom, posle ponoći, dok je ispraća kući. Ovo je odlično. Vidim sebe kako klimamo glavaama. Naši gestovi i pevanje jasno ukazuju kako se osećamo. Osmesi, kuckanje čašama i pevanje. Jbt. to stanje, momenat u kojem se nas dvojica nalazimo, retko ko može da shvati. To nije trans. To je stanje duha u kojem vas pesma nosi, a tekstovi podsećaju na detalje iz vašeg života, ponekad teške i za samo sećanje. Oni koji to ne znaju ili ne shvataju imaju hendikep. Ne umeju da oslobode sebe kroz ritam i tekst koji ga prati.

Uvodna bas deonica i već smo pogledom na Jeršaleim, a babilonske baklje tek tinjaju. "Osjecam je iza ledja, ispred mene veliki brod i besmrtna djeca, i sunce koje tone". Nestat cemo brzo kao suze na suncu. Osećam da smo izgoreli već sa prve dve pesme, a toliko toga nas čeka. Darkov favorit na albumu nije moj favorit, mada se respekt podrazumeva. Dok slušamo "Patuljke u vrtu" i "Skriven iza lažnih imena" momentalno smo u stripovima Huga prata, a miris papra u nozdrvama izmešan je sa ukusom vina. I digni visoko ruke! Samo to. To je jedina zdrava reakcija.
Nema loše pesme, nema promašaja, nema praznine na "Trećem svijetu". Ovo je priča o nekom svetu koji smo svi mi pomalo živeli. Naizgled nesvesni takvog stanja.
Strahovita doza kreativnosti ispoljena u osam pesama. Neponovljivo!
Jednom i ne verujem više ikada...



Коментари

  1. Hronika jednog trenutka, jednog vremena, nenadje*ivog... Sjajno!!!

    Srećna Ti Nova Godina!!! Želim ti nove, neponovljive, pamtljive, dobre trenutke.

    Sklonište

    ОдговориИзбриши
  2. Zvercice, neizmerno ti hvala!
    Sve najbolje i svako dobro u 2010.
    Kuckacemo se jos, nikako ceracemo :-))))

    ОдговориИзбриши
  3. "Oko tebe dise treci svijet,
    i mi te cekamo"

    Bravo!
    :)

    ОдговориИзбриши
  4. Sasvim slučajno naleteh na ovo. Super je tekstić i delim mišljenja i uživanje u Haustoru. :)

    ОдговориИзбриши
  5. Slucajno sam naisao na ovo sto si pisao sada vec prije 7 godina, i citam ovo dva dana prije nego sto cu uraditi jednu tetovazu sa skrivenim motivom haustora ( ili ne tako skrivenim za neke oci ) i shvatim da negdje u Srbiji postoji neko ko je sebe opisao kao sto bih i ja sebe. Kada znam da makar jos jedan covjek postoji kao ja, narocito sto se pisanja i Haustora tice, cini me da se osjecam nekako blazeno. Osjecaj je neopisiv cak i meni koji volim da pricam skoro vise nego sto volim tisinu. Ako se nekada otvoris ovaj svoj stari blog i procitas ovaj komentar, zelim da znas da je 20. januara 2016. godine u pola 2 ujutro neko osjetio ogromnu ljubav prema nekoj ideji covjeka kojoj ne zna ni glas ni lice. Hvala ti na ovom tekstu. Podsjeti me da nekad iznesem stolicu na verandu ili da posjetim peron 6 i odem u Raj. Uzivaj u zivotu brate i imaj lijep dan.

    ОдговориИзбриши
  6. Аутор је уклонио коментар.

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови