четвртак, 18. јун 2009.

Glad


Gladni smo. Život nam se pretvorio u moljenje za milost. I nema dana bez štrajka, bez gladnih radnika koji su naizgled živi. Ubili su im nadu u bolje. Oduzeli živote. Porodice im gladuju. Ima li većeg poniženja za njih kao roditelje? I dok se svakodnevno suočavamo sa tragičnim bilansom ovoga društva, guramo se u masi koja traži svoja prava. Država nema odgovor. Nema dijaloga, nema prsta na čelu, niti svesti da nam je dogorelo. Crna hronika postaje svakodnevnica. Ljudi su se prilagodili morbidnom. Pojedinac pristaje na nekrofiliju savremene Srbije. Radnici i srednja klasa su nestali. Ostali su samo bogati i gladni. Isečen prst, pretnja skokom sa upravne zgrade, bomba u predsedništvu, radnici leže na železničkim šinama, brutalna ubistva...ima li kraja?

Sad kad smo umorni, mrtvi umorni
Sjetimo se dana kad smo jos zivjeli.
U nekom drugom svijetu
U nekom drugom svijetu
Na nekom drugom planetu.

Нема коментара:

Постави коментар